MIKULIĆ

OBITELJ I PORODICA IVIŠE MIKULIĆA

Nas narod je slavenskog podrijetla. Slaveni su velika grupa indoevropskih narada,

srodna po jeziku i kulturi. Dijele se na:

Istočne (Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi),

Zapadne (Česi, Slovaci, Poljaci, Kašubi, Slovinci i Lužiki Srbi)

Južne (Hrvati, Crnogorci,  Srbi, Slovenci, Makedonci, Muslimani-Bošnjaci i  Bugari).

Pradomovina Slavena, je bila na prostoru ograničenom između: planine Karpata i rijeke Dnjepar, sa sjevera Baltičko more i juga Crno more.

Južni Slaveni masovno su se doseljavali (sebama) u VI. i VII. stoljeću. Pretežno su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom, a manje ratnim vještinama, što ne znači da se nisu znali boriti.

MIKULIĆI

Iz pisanih zabilješki saznajemo: da su Mikulići, rod ogranak vrlo starog roda Nimičića iz Crvenog Grma, 

kod Ljubuškog, BiH. Ovo se odnosi samo na one Mikuliće koji su se u stara vremena odvojili od  

svogamatičnog roda Nimičića i postupno se raselili (po etapama) po Hercegovini, Dalmaciji, Lici, i Bosni. 

Ostali Mikulići, po drugim krajevima, drugog su podrijetla i nemaju krvne veze sa Mikulićima - Nimičićima, naravno ukoliko u te krajeve nisu doselili baš Mikuliči - Nimičići.

Na Prevlaci, Hrvatska, ima naselje Mikulići.

Povijesnoj znanosti poznato je da su Nimičići starina iz Crvenog Grma kod Ljubuškog (E, Fermendjein: Acta Bosnae, str. 561, te fra A. Kačić-Miošić: Razgovor ugodni naroda slovinskoga str. 387). Od Nimičića nastali su ogranci: Franići, Martinci, Gojanci, Jurilji, Damjanovići, Čole, Cvitkovići, Zdilari, Mikulići i drugi.

U prošlosti Mikulići su se selili i odlazili u mnoge krajeve svijeta. Najstariji nama poznati podatak o Mikulićima datira prije 772 godine. To je bilo kada je jedan manji ogranak Mikulića zajedno s još šest drugih rodova odselio u Rogoznicu kod Omiša u vrijeme kada je ugarski kralj Bela IV. oko 1240. godine uzmicao sa svojim plemstvom pred navalom Mongola i sklonio se u Split.

O ovom događaju fra Andrija Kačić Miošić u svome čuvenom povjesnom djelu: Razgovor ugodni 

naroda slovinskoga na str. 541 doslovno piše: ,,Slidi kratko govorenje od sedam plemena gospodskih koja se nahodeu mistu Rogoznicu, starinom Gorici, 

blizu Omiša. U vrime kralja Bele dođoše u rečeno misto ovi plemići: Dikličić, prozvan Kuzmanić; Rubnić, 

pridivkom Knezović; Davidović, rečeni Marušić; Blažević, prozvan Kardišić; Mikulić, prozvan Alaburić; 

Vojnić, rečeni Dom Lučić; Radić, koji onde pridivka nama". Plemenagore imenovana imala su  u  stara   

vremena   mnoge privilegije   za   vrijeme  kraljeva ugarskih i bosanskih, Mlečana i od bana Frankopana.

U priloženoj ispravi izdatoj u Omišu 1436.  od hrvatskog bana Ivana Frankopana potvrđuju se stečena imovina, privilegije i druga prava navedenim plemićima.

"Nos Xansa Frankopani, Vegliae, Modrussi,

Cetinae, Klissae, Almissae et Dalmatiae Comes, Banus

Croatiae.

Cuicumque, ad  quem  hae nostrae  pervanerit,  signi-

ficumus,   quatenus nos promisimus et promittimus no-

bilibus viris  Rogoznanis, Subditis nostris nos eos con-

servaturos in sorum verit et antiquis bonis, juribus et

libertatibus, quibus solitifu- erant vivere, ad hoc ut ip-

si danuo revocent freres uos, qui alibi reperiuntur vel

stio discasserant, ad eorum bona haereditarie, ad nos-

tran obedientiam et antiguem libertatem et juridicam

patriam; et tam his, gui d praesens reperiuntur, liber-

tes, justitia et jus libertats. Et ideo ad majus robur has

nostras litteras patentes s b nostro sigillo concessimus.

Anno Domini millesimo gusdrigentesimo trigesimo

sexto. (T.j. 1436. g.).

Datum, Alamissae niensis Marti."

Druga isprava je izdata 1740. godine od strane mletačkih vlasti u Splitu, koja navodi svih sedam plemićkih obitelji pojedinačno, potvrđujući također njihova ranije stečena imanja i privilegije.

"Noi  Marin  Antonio Cavali, per  la  Serenissima Re

pubblica di Venezia Proveditor Generale in Dalmazia

ed  Albania.

Constando dalli esami  e  prove date nelle Cancellarie

della Brazza e d' Almissa  che discendono  veramente

da  nobili famiglie di Rogoznicza le case   Rubnic detti

Knezovic, Blazevic detti  Kardisic, Kuzmanic detti Bo-

rojevic, Davidovic  detti Marusic Vojnic detti  Dom  Lu-

cic, Mikulic detti  Alaburic e Radic, devonsi  anco  per

giustizia  li  stessi comprendere nel  numero di  quelle

famiglie nobili  di   Poiza,  che  dalla pubblica  mu-

nuticenza al tempo della loro dedizione furono  privile-

giati; coll autorita  pertanto del Generalato  nostro ed

in vigor delle presenti ordiniarno e determiniamo, che

come tali le famiglie suddette non  debbano soggiacere

alle  fazioni  con   li  vilici,  ma  esser  considerate  con

famiglle  nobili  della  provinzia  di  Poiza, Tanto  dov

esser inviolabilmente eseguito ec."

Spalato, le Luglio 1740. " Marin Antonio Cavalli

Proveditor Generale."

U Trogirskoj Zlatnoj knjizi je zapisano: ,,U omiškoj Rogoznici spominju se u 13. stoljeću plemići Mikuliči i Alaburići s istim grbom kao što je grb Nimičića. (Fra V. Vrcić: Imotska Krajina, II. dio, str.29)". Mikulići i kasnije od njih nastali Alaburići dobili su svoje grbove dok su živjeli u Rogoznici, pa prema tome pripadaju samo toj grani Mikulića. Grbovi služe kao dokaz da su Mikulići nastali od Nimičića s obzirom na to da je osnovica tih grbova jednaka, što također potvrđuje i trogirska Zlatna knjiga. Njihovi grbovi objavljeni su u Grbovniku A. Eterovića na str. 95, 178 i 183.

Prezime Mikulić dolazi od Mikula, Miko, latinski Michael. Mikulića, Hrvata katolika, ima svuda po svijetu. Nisu istoga podrijetla. Iz Dalmacije, (Vrgorca, Rogoznice) naši preci su došli početkom 17. stoljeća (1605. godine), što je zapisano za više obitelji Mikulića.

U popisu Hrvata katolika iz  1742.  godine   na    području

Zapadne Hercegovine Mikulići su bili nastanjeni u Ružićima, (Nikola Mikulić u Ružićima s 18 članova obitelji i Mate Mikulić u Mrkodolu kod Tomislavgrada sa 17 članova obitelji).

U popisu Hrvata katolika iz 1768. godine Mikulići su na navedenom području bili još brojniji. U Ružićima, su imali tri domaćinstva, kao i u Viru i Mrkodolu. Nakon oslobođenja Imotske Krajine 1718. tri su se Mikulića  odselila  i  nastanila  u Vinjanima, Lokvičićima, i Prološcu,  a kasnije su se raselili u više sela na tom području.

Iz Ružića Mikulići su se raselili u Mamiće, Borajnu,  Dužice, Kočerin, Potkraj,  Klobuk, i Humac u 18. stoljeću.

Obitelj Ivana Iviše Mikulića, je podrijetlom sa Selina iz župe Ružići, odakle su njeni članovi kao nomadi (čobani), došli u Borajnu u 19. stoljeću (1834.). Ispašu stoke (blaga) počeli su vršiti na prostoru oko humke Zelenikovca, gdje su se naselili i po prvom čovjeku Ivanu nazvali ,,Ivišići, zatim  ,,Grganovići, Jukići, Živkići, Martinčić itd.

Napisaću imena i sjećanje na naše pretke i mlađe naraštaje, gdje žive ili  gdje su  sahranjeni.